Pročitah ovih dana u moru predizbornih političkih dosetki, krilatica ili možda najbolje nazvanih - lagarija, na nekom bilbordu i ovakvu poruku – Hoću da pare koje zaradim ostanu u Vojvodini!
E, pa ja neću, pomislih.
Ja hoću da pare koje zaradim ostanu u mom džepu i da potom ja biram gde ću da ih trošim, da li ću u Vojvodini, Srbiji, možda Segedinu, Parizu, Londonu.
U jednom Čikaškom listu jednom je napisano: ima na Balkanu jedna zemlja koja
se graniči sama sa sobom. Gdje žive najljepše žene, a natalitet opada. Gdje
nezaposleni najviše rade, gdje na najplodnijoj zemlji žive ljudi koji
gladuju. Gdje vlakovi kasne po redu vožnje. Gdje svi igraju nogomet, a
pobjeđuju u vaterpolu, košarci, rukometu ili odbojci. Svi žure na posao, a
nitko ne stiže na vrijeme. Gdje osmosatno radno vrijeme traje dvanaest sati.