Ceo život u nekoliko hiljada karaktera!

Svemir. Ono što većina zna, pa tako i ja, svemir je ogroman, crn i u njemu ima bezbroj planeta, zvezda i toga sličnog.
Ima on i crne rupe, koje uvlače u sebe sve što im stane na put. Kažu da su u stanju da za samo nekoliko sekundi „progutaju“ ceo sunčev sistem. Zanimljivo, ali i jezivo. Kažu još i da se ne može predvideti kada će, i da li će se to desiti. To znači, može vakog časa, a i ne mora. U celom tom velikom svemiru, meni je najpoznatija planeta Zemlja. Gledao sam snimke na televiziji i video kako Zemlja lepo izgleda. Ogromna lopta, u raznim bojama, ali preovlađuje plava. Ona se kreće neverovatno brzo, ali se to ne primećuje. To mi baš nije sasvim jasno, ali tako je. Kažu da je nastala pre nekoliko miliona godina. Dug period. Na njoj su živeli, koliko ja znam, prvo neke amebe, pa dinosaurusi, pa ljudi i ko zna ko će tu još da živi. Iako tako lepa, ona je svaki dan izložena raznim opasnostima. Što od strane svemira (komete, meteori,..), što od nas koji živimo na njoj. Bez obzira na sve to, ona živi. Negde oko trideset odsto zemlje čini kopno. Na tom kopnu živimo mi ljudi, životinje i biljke. To kopno je, iz nekih razloga, podeljeno na države. To je već viša filozofija, ne bih tu da se petljam. Svaka država ima svoj jezik, kulturu, običaje,...
Ja sam rođen u jednoj od tih država. U Srbiji. Od toga ću i da umrem. Ustvari rođen sam u Jugoslaviji, pa sam onda živeo u Srbiji i Crnoj Gori, a sada živim samo u Srbiji. Promenio sam tri države u roku od 25 godina, a nisam ni dupetom mrdnuo. Srbija je jedna ekonomsko političko trula zemlja. Ali mi imamo nešto što druge zemlje nemaju: Ćevape, pica burek, rakiju, Jelen pivo, Exit, Guču, Grand Show, Batu Živoinović, Cecu Ražnatović, fudbalsku mafiju, Zemunski klan (dobro njega više nema), razne kopije zemunskog klana, stogodišnji problem sa Kosovom, upornost da sačuvamo izgubljeno Kosovo,.... dalje....mi smo jedina zemlja u kojoj vreme stoji. Prošlo je već 20 godina od poslednjeg rata, a mi i dalje kao da živimo u tom vremenu. Nama se ne žuri. Dižemo kredite, stalno nešto slavimo, puno pijemo, dobro jedemo, ceo dan sedimo po kafićima, pijemo kafu i kiselu vodu, za sebe kažemo da smo najpametniji, iako ne znamo odgovor na jedno pitanje koje nam postavljaju stranci. Odakle vam para za sve to? E to čak ni mi ne znamo.

Na severu Srbije, nalazi se grad Subotica. Miran grad, kažu ljudi. Lep je. I to kažu. Ima dve fontane, plavu i zelenu (iako sve više sumnjam da je ono zeleno fontana), ima Gradsku kuću visoku 76 metara i ima srušeno Narodno Pozorište koje će biti ponovo sagrađeno, za otprilike isto toliko godina koliko je visoka Gradska kuća. Subotica ima oko 120 000 stanovnika, a takođe ona ima isto toliko i banaka. Uglavnom se sve nalaze na korzou, da ljudi ne bi morali previše šetati i bez veze se zamarati. Inače naš grad je prvak Srbije, već nekoliko godina zaredom. Mi smo najbolji u samoubistvima. Tu nam niko ništa ne može. Nemamo baš neki stručan kadar za treninge, ali uspevamo i bez njih. Talenat je čudo. Evo baš se pre dve godine, jedan moj poznanik potrudio da pobedimo Zrenjanin sa jedan razlike. Mrtva trka da samog kraja. A i na kraju.

Na periferiji Subotice, nalazi se Makova Sedmica. To je najčistiji deo našeg grada. Ima puno zelenila i zato je ptice vole. Vole je i ljudi. Lepo je ovde. Nema puno buke od automobila i autobusa. Osim buke, nemamo ni dobar prevoz autobusom, nemamo gradsku vodu, kanalizaciju, gas, nisu svi putevi asfaltirani, nemamo adsl internet, nemamo dobar slignal za mobilni telefon,...
Leti je lepo prašnjavo, pa kad onako znojavi dolazite kući sve se za vas zalepi ona prašina, odmah boju dobijete. U jesen i proleće, kada ima puno kiše, ima puno blata. Nažalost nije lekovito. Nekada ste sprečeni da odete peške do prodavnice ako nemate one gumene čizme do kolena. Ali, nemaju ih samo one novajlije koje su se skoro doselile. Svako ko preživi čeiti godišnja doba na Makovoj Sedmici, zna kako da se pripremi za sledeći put. A zimi? U centru grada već uveliko proleće, vlasnici kafića (kafića ima između 4 i 5) postavljaju bašte napolje, a mi na makovoj se još grudvamo. U grad krenemo sankama do pola puta, a od pola rolerima, biciklom, ili kako se već ko snađe.

U jednoj od neasfaltiranih ulica gde ima prašine, blata i leda, nalazi se i moja kuća. E tu ja živim 25 godina u tri države. Meni je ovde dobro. Možda bih ja i otišao negde da mogu, ali gde? Ako odem u drugi deo grada, isto mi dođe, ako odem u drugi grad, isto mi se piše, a ako hoću da odem iz Srbije, ne mogu. Nemam para. Dakle, kao što sam rekao meni je u mojoj kući dobro. Čak imam i svoju sobu, a u njoj tv, dvd, orman, sto, kompjuter, gitaru, peć i to termo akomulacionu i krevet. Imam i prozor. Jedino što nemam to je signal za mobilni telefon. Tačnije imam ga samo u gornjem levom ćošku. Tako da ako uđete u moju sobu, a ja ležim na ormanu, to znači, ili telefoniram ili kuckam poruke. Imam i lep pisaći stol tačno ispod prozora. Kažu dobro je zbog svetlosti.
Svetlost je jako bitna, kaže moja baba, kada učim. Uvek je bolja od lampe na stolu, čija svetlost kvari oči. Meni je iskreno žao te lampe. Dobio sam je za rođendan a ne koristim je često. Šteta, baš je lep dizajn.

U slučaju da ona crna rupa, što sam pomenuo na početku, proguta, pojede, usisa, ili šta već uradi sa suncem i ja ne budem mogao da učim pod dnevnim svetlom,obećavam....upaliću noćnu lampu.